Rasprava o tome kome pripadaju AI generisane slike uveliko traje, a u svetu umetnosti pojavio se novi problem – ovog puta u književnosti.
Platforme koje rade na bazi veštačke inteligencije postale su goruća tema širom sveta, a među njima su i one koje same generišu tekst. Do sada ste sigurno čuli za ChatGPT, ali to je samo vrh ledenog brega. Broj AI alata ove vrste konstantno raste. Snalažljivi pojedinci počeli su da koriste ove platforme kako bi „stvorili“ književna dela.
To ne bi bio problem da urednici književnih časopisa ne dobijaju stotine radova sa istim naslovom i sličnim sadržajem. Šila Vilijams (Sheila Williams), urednica časopisa Asimov’s Science Fiction, primila je više od 20 kratkih priča sa naslovom „Poslednja nada“ (The Last Hope) za jako kratko vreme. Priče su potpisali različiti autori i stizale su sa različitih mejl adresa.
Zapravo, mali izdavači su preplavljeni brojem kratkih priča koje im „pisci“ šalju. Zahvaljujući AI tehnologiji došlo je do rasta produkcije ovih dela, ali to nije zavaralo iskusne.
Vilijamsova tvrdi da je pročitala toliki broj AI generisanih kratkih priča da bi mogla da razlikuje koje delo je pisao čovek, a koje veštačka inteligencija. Šta ih razlikuje?
AI je dobar. Ne, AI je odličan. Ali AI nije savršen. Šila Vilijams uočila je da sadržaj koji kreira veštačka inteligencija pati od nedostataka poput ponavljajućih naslova i imena likova.
Iako je urednicima lako da uoče i uklone tekst koji je generisao AI, ova situacija im ipak stvara problem. S jedne strane, potrebno je vreme da se AI radovi identifikuju, a u tom procesu „pravi“ pisci sa kvalitetnim sadržajem mogu proći nezapaženo. S druge strane, kako časopisi i mali izdavači plaćaju autorima čija dela objavljuju, možemo pretpostaviti da će broj radova koji je generisala veštačka inteligencija samo rasti. Mnogi će misliti da je u pitanju laka zarada, pa ako prođe, prođe. Nažalost, urednici će imati veći obim posla, kao i rizik da postanu žrtve svojevrsne prevare.
Neki časopisi su zbog masovnog priliva AI sadržaja odlučili da obustave konkurse. Pored toga, ogroman broj „autora“ je suspendovan jer je otkriveno da su slali kompjuterski generisana dela. Magazin Clarkesworld je samo u februaru primio oko 1200 radova, od čega je 700 napisao čovek, a 500 veštačka inteligencija.
Književni časopisi su definitivno niša i jasno je da ova situacija ne dotiče veliki broj ljudi. Ipak, problemi poput ovog ukazuju na potencijalne izazove koje veštačka inteligencija nosi sa sobom. Društvene mreže vrve od sadržaja u kom se AI promoviše kao alat za brzo sticanje novca. Možda smo ipak prebrzo prigrlili ovu tehnologiju kao rešenje svih naših problema.